U organizaciji Kulturnog centra „Nikola Đurković“ Kotor / Gradske biblioteke i čitaonice u utorak 24. jula u Press sali Kulturnog centra upriličena je promocija romana Luzitanija, autora Dejana Atanackovića, dobitnika NIN-ove nagrade za najbolji roman u 2017. godini.
Goste i publiku pozdravila je rukovoditeljka biblioteke Marija Starčević, a pored autora na promociji je govorio i Goran Lakićević, vlasnik Izdavačke kuće „Besna kobila" koja je objavila roman.
Dejan Atanacković (rođen 1969. godine u Beogradu) jeste priznato ime u svijetu umjetnosti; predaje više predmeta iz oblasti vizuelne umjetnosti i kulture na univerzitetskim programima u Firenci i Sijeni i sarađuje sa tamošnjim Muzejom prirodnih nauka na predmetu “Body Archives”, posvećenom istoriji predstava ljudskog tijela. Posljednjih godina vodi radionice zasnovane na dijalogu studenata i psihijatrijskih pacijenata.
Prema riječima kritike Luzitanija, zamišljena kao utopijski roman, jeste u osnovi priča o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici tokom Prvog svjetskog rata koja se nalazila u zgradi poznatoj kao Doktorova kula. U romanu ta minijaturna teritorija postaje parlamentarna republika zasnovana na ukidanju neravnopravnosti između ljekara i pacijenta, a prije svega na ideji da razum i ludilo nisu dvije suprotstavljene okolnosti, već da se i razumu i ludilu jednako suprotstavlja ljudska glupost.
"Knjiga je vjerovatno pisana mnogo duže nego što je sam rad na knjizi podrazumijevao. Onog trenutka kada je nastala jedna kratka priča i došla do Gorana i od trenutka kada je predložio da se razvije u roman prošlo je recimo i godinu i po. Međutim, prije svega toga postojao je jedan čitav niz aktivnosti vezanih za vizuelne umjetnosti, rad sa studentima i za rad sa psihijatrijskim pacijentima. Ono što je bitno za mene jeste da je Luzitanija jedan svojevrstan skup nataloženih slika koje su se sa godinama nekako sakupljale, taložile i raznovrsnih iskustava, a u nekom smislu, smislu moga rada, najmanje u sferi književnosti. Književnost i pisanje za mene je oduvijek bilo dio mog vizuelnog rada. Mnoge priče i tekstovi bili su prateći sadržaji mojih izložbi. Najkompleksniji rad na tekstu bio je zapravo jedan direktan kontinuitet sa vizuelnim radom. Vidim da nimalo ne osjećam da sam izašao iz tog svog vizuelnog rada pišući roman jer je on za mene zaista bio još jedan način proizvodnje slika", kazao je sam Atanacković na promociji.
