Gradska biblioteka i čitaonica Kotor u toku svog postojanja od 1952. godine nije izdala nijednu publikaciju, a zahvaljujući projektu Dubrovnik i Kotor - Gradovi i knjige, u 2011. godini Biblioteka je izdavač čak tri veoma kvalitetne publikacije, čiji su urednici  ljudi izuzetne stručnosti i renomea. Ovo je i jedinstven primjer institucionalne saradnje između dvije države na objavljivanju zajedničke publikacije! Više o ovim publikacijama pročitajte u prilogu bibliotekarke Jasmine Bajo koja je ujedno i rukovodila ovim projektom.

Publikaciju Svijeća ispod glasa su uredili Tonko Maroević (hrvatski pjesnik, esejist, prevodilac (najviše s italijanskog), istraživač savremene hrvatske umjetnosti, autor niza monografija o hrvatskim slikarima, likovni i književni kritičar. Diplomirao je komparativnu književnost i istoriju umjetnosti, te doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas. Naučni je savjetnik na Institutu za povijest umjetnosti i profesor katedre povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Redovan je član HAZU-a.) i Aleksandar Bečanović (crnogorski kniževnik, objavio je knjige pjesama Ulisova daljina, Jeste, Ostava, Mjesta u pismu i Preludiji i fuge, knjigu filmskih kritika Žanr u savremenom filmu, te zbirke priča Očekujem što će iz svega proizaći i Opsjednutost).

U ovoj knjizi objavljena je poezija autora iz Hrvatske i Crne Gore: Kruno Quien, Vesna Parun, Ivan Slamnig, Vesna Krmpotić, Dubravko Škurla, Danijel Dragojević, Milan Milišić, Luko Paljetak, Jakša Fiamengo, Gordana Benić, Mladen Lompar,  Ljubomir Đurković, Milorad Popović, Nebojša Nikčević, Balša Brković, Aleksandar  Bečanović, Pavle Goranović, Jelena Nelević, Sanja Martinović i Dragana Tripković.

 U predgovoru ovoj knjizi za izbor hrvatskih autora, urednik Tonko Maroević, između ostalog piše:

 Novije hrvatsko pjesništvo ima mnogo lica i tokova. To je razumljivo s obzirom na pluralizam poetika što vlada u gotovo svim sredinama, a posebno je to shvatljivo u našoj kulturi toliko obilježenoj regionalnim i idejnim različitostima, da ne govorimo potom o generacijskim i individualnim specifičnostima. Ali još poseban motiv za širinu i bogatstvo usmjerenja hrvatskog pjesništva naći ćemo u protejskoj ulozi Tina Ujevića, koji je sam asimilirao brojne tekovine simbolizma, nadrealizma, futurizma i za svoga životnog vijeka prošao mnogim poetičkim stazama sintetiziravši iskustva u moćnom individualnom izrazu...

 U predgovoru ovoj knjizi za izbor crnogorskih autora, urednik Aleksandar Bečanović, između ostalog piše:

 Ova se selekcija usredsređuje na poetičku promjenu u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog vijeka kada je napokon došlo do temeljnog redizajniranja crnogorskog pjesničkog pisma, kao i na najnovije tendencije što obilježavaju estetski trenutak nakon sprovedene tranzicije, koja se možda i najprije ogleda u dubinskoj, posvemašnjoj delegitimizaciji i demonopolizaciji epskog diskursa. Predugo je crnogorska poezija bila zarobljena unutar zavičajne metaforike, patetične reprodukcije opštih mjesta, neproblematizovanih mitema, pa se artikulacija razlike djelimično i morala odigravati na nužnosti intervencije, prerade, kao i potpunog odbacivanja dominantnog konteksta čije su sile inercije uporno odvlačile, i označiteljski i tematski, u anahronizam i zamornu redundancu istrošenih retoričkih figura. Stoga su glasovi distanciranja i(li) nadmoćnog opovrgavanja bili od suštinske važnosti za dinamizovanje i (post)modernizaciju dobrano atrofiranog crnogorskog pjesničkog tkiva….

Publikaciju Dosta je bilo priče između ostalih uredio je Luko Paljetak hrvatski književnik akademik. Autor je brojnih zbirki pjesama, knjiga za djecu, naučnih  studija, članaka, eseja i antologija. Studirao je hrvatski i engleski jezik na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zadru gdje je kasnije i radio kao asistent. Bio je reditelj i dramaturg Zadarskog kazališta lutaka te jedan od urednika Zadarske revije. Vrstan je prevodilac s engleskog, francuskog i slovenačkog jezika. Između ostalih preveo je i neka od Čosera, Šekspira, Bajrona,Vajlda, Džojsa i Prešerna. Stalni je član HAZU-a i dopisni je član Slovenačke akademije znanosti i umjetnosti (SAZU). Član je i brojnih književnih udruženja u Hrvatskoj i inostranstvu i dobitnik mnogih nagrada i priznanja. Urednik je časopisa Dubrovnik koji izdaje Matica Hrvatska ogranak Dubrovnik) i Andrej Nikolaidis (crnogorski književnik. Objavio je prozne knjige Ogledioravnodušnosti, ZaštoMira Furlan, KatedralauSijetlu , Oni! , Mimesis, Sin, Dolazak, kao i eseje Balkanska rapsodija, Sunčani dan na la Plaza De La Constitucion i Homo Sucker, Poetika apokalipse).

 U ovoj knjizi objavljena su priče hrvatskih i crnogorskih  autora: Vjekoslav Kaleb, Petar Šegedin, Slobodan Novak, Živko Jeličić, Ivan Aralica, Eta Rehak, Feđa Šehović, Zvonimir Buljević, Tonči Petrasov Marović, Rade Jarak, Sreten Asanović, Marko Vešović, Muzafer Čauši,  Balša Brković,  Aleksandar Bečanović,  Andrej Nikolaidis, Ratko Radunović, Ognjen Spahić, Vladimir Vojinović, Ilija Đurović.

 U predgovoru ovoj knjizi za izbor hrvatskih autora Luko Paljetak, između ostalog piše:

 “Proza toga razdoblja podvrgnuta je različitim i književnim i izvanknjiževnim utjecajima, pa čak i onima koji na nju djeluju izvan zapadnoeuropskoga kruga, kojem po tipu pripada. Uvidom u modele

književne prakse poslijeratnog vremena može se zapaziti da, kod ovdje zastupljenih pisaca, gotovo posve iščezava prosvjetiteljski model književnosti naslijeđen iz 19. stoljeća, vidljiv je prestanak potrebe da proza, književnost uopće, bude propedeutična, naglašeno poučna i terapeutska, premda i dalje ostaje zaokupljena apsolutom slobode. On se, međutim, ubrzo mijenja u apsolut slobode stvaranja, postaje središnja pokretačka snaga što pisce zaokuplja oblikovanjem novog stvaralačkog modela u kojem će težnje prema estetici postupno istiskivati iz književne svijesti i prakse sve prenaglašene tendencije književnog pisanja podvrgnute, kao do tada, izvanjskim razlozima. Oni će ponovno dobiti specifičnu težinu i važnost nakon 1991. godine, pa most s tim vremenom jest Rade Jarak…”

 U predgovoru ovoj knjizi za izbor crnogorskih autora, urednik Andrej Nikolaidis, između ostalog piše:

 “Opus Sretena Asanovića poslužiće kao kopča nove generacije crnogorskih pisaca sa tradicijom nacionalne književnosti. Zahvaljujući istrajavanju na kratkoj priči kao formi u kojoj će najuspješnije artikulisati svoje ideje, Asanović je vremenom stvorio dosljedan opus. Iako po pravilu smještena na selo (crnogorska moderna književnost izrazito je ruralna, grad jedva da je se dotiče), njegova proza kao da više duguje Karveru i neorealistima nego crnogorskom književnom miljeu. Otuda ne čudi što će (tada) mladi crnogorski pisci baš Asanovića navoditi kao referentnu tačku iz korpusa nacionalne književnosti. Izborom Asanovića, u suštini je odbačena čitava crnogorska književna moderna, koja je izgubila rat sa guslarskom Crnom Gorom, između ostalog i zato što taj rat nikada nije prihvatila, što je sa njom neprekidno flertovala, što je vremenom postala nastavak guslanja drugim sredstvima… Nova crnogorska književnost imala je neporecivu porebu distancirati se od te tradicije. Stoga ona nastaje kao eksces, kao književnost diskontinuiteta. Uredništvo Plime imalo je to na umu: stoga su pisci pozvani da ispišu baš svoje žanrovske priče. Do tog trenutka, žanrovska književnost u Crnoj Gori praktično ne postoji. Ne slučajno, izdanje crnogorska horor priča nosilo je naslov: Oblik onoga što će doći. Pisci su otišli korak dalje: te priče ne samo da su pisane sa punomsviješću o postmodernoj rehabilitaciji takozvanih niskih žanrova,nego su one i fizički otrgnute od Crne Gore. Većina pisaca svojeje priče smještala u evropske zemlje ili preko Atlantika; njihovi junaciimali su strana imena, živjeli u tuđim jezicima i istorijama…”

Publikaciju Poslije Hamleta uredili su dr. Lada Čale Feldman (hrvatska teatrologinja. Studirala je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na FFZG-u, na kojem je i diplomirala 1986., magistrirala 1990., a doktorirala 1994. filologiju, s temama iz teatrologije. Od 1991. saradnica je Instituta za etnologiju i folkloristiku, a honorarno je predavala na poslijediplomskim studijima FFZG-a, Akademiji dramskih umjetnosti i Centru za ženske studije u Zagrebu. Od 2005. kao redovna profesorica predaje teatrološke kolegije na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 1999-2000 bila je predsjednica Hrvatskog semiotičkog društva.Važnije knjige: Teatar u teatru u hrvatskom teatru (1997), Euridikini osvrti, o rodnim izvedbama u teoriji, folkloru, književnosti i kazalištu (2001), Femina ludens (2005) i Ljubomir Đurković  (crnogorski dramski pisac i pjesnik. Diplomirao je na odsjeku za komparativnu književnost i teatrologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Radio je kao dramaturg Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici i direktor Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju. Ratne devedesete proveo u Holandiji kao politički azilant. Drame: Pisac porodične istorije, Peti čin, Petronije ili Metuzalemi uživaju vječito proljeće, Tobelija, Otpad, Presvlačenje, Kasandra, klišei i Tiresijina laž. Objavio je knjige pjesama Polifemov plač, Poslovi I dani i Ipak, nešto se pomjera. Drame su mu izvođene i/ili štampane na turskom, bugarskom, makedonskom, albanskom, slovenačkom, francuskom i engleskom jeziku.)

 U ovoj knjizi objavljeni su dramski tekstovi hrvatskih i crnogorskih  autora: Ivo Vojnović, Tahir Mujičić, Boris Senker i Nino Škrabe, Slobodan Šnajder, Luko Paljetak, Davor Mojaš,  Miodrag Karadžić, Igor Bojović, Ljubomir Đurković, Radmila Vojvodić, Željko Stanjević i Nataša Nelević.

 U predgovoru ovoj knjizi za izbor crnogorskih autora Ljubomir Đurković, između ostalog piše:

 “A sada: Crnogorska dramska književnost od Njegoša do danas.

 Iako ovaj tekst ne pretenduje da bude, i nije, istorijski pregled crnogorske dramske književnosti, ipak ću zbog eventualno neupućenih čitalaca učiniti jedan mali (statistički) „đir“ kroz posljednjih vijek i po pisanja za pozorište u Crnoj Gori. Za crnogorsku dramsku (i sveukupnu) književnost značajna je 1847. godina. Te godine Njegoš je napisao dramske spjevove Gorski vijenac, koji je iste godine i objavljen, i Lažni car Šćepan Mali (objavljen tek 1851). Uz nespornu književnu vrijednost, poetsku i filozofsku, dugo je osporavana mogućnost scenskog uprizorenja Njegoševih djela. Ipak, u posljednjih četvrt vijeka, ove dvije drame, uz dramatizacije Luče mikrokozma, u više izvedbi i rediteljskih tumačenja dokazuju svoju scensku vitalnost i savremenost, tako da u najboljim izvedbama djeluju kao da su pisane za ovo vrijeme. Dakle, Njegoševo djelo kao eksces, kao genijalni iskorak, ne samo u crnogorskoj, nego i u južnoslovenskim književnostima; Njegoš - naš savremenik i u teatru…”

 U predgovoru ovoj knjizi za izbor hrvatskih autora, urednica Lada Čale Feldman, između ostalog piše:

 “Ponuđeni izbor hrvatskih dramskih tekstova, nužno zadan i prostorom što ga oni mogu ovdje zapremiti, okuplja jedna važna okolnost, činjenica naime da Dubrovnik i dandanas u hrvatskome kulturnom imaginariju još uvijek uspijeva figurirati pod svojom sretnom metaforičkom zvijezdom »Grada–teatra«, što ju je eksplicite utemeljio još Držić, znanim prologom Skupu, u kojem dvosmisleno govori o svojem gradu kao Njarnjas–gradu – prostoru svekolikog, društvenog i umjetničkog glumovanja. Nije stoga čudo što su se istoj metafori nastavljali obraćati, svaki na svoj način, i hrvatski dramatičari 20. stoljeća, od Vojnovića do njegovih suvremenih sljedbenika, vraćajući se ne samo trajnoj fascinaciji kulturnim i političkim rezonancama spomenute metafore nego i, poput Paljetka, njezinim recentnijim potpornjima, pretvorbi Grada–teatra u festivalsko poprište na kojemu odzvanjaju replike iz Držićevih, Vojnovićevih i Shakespeareovih djela. Tako se ovdje predstavljena ponuda nameće kao ujedno i slika modernih interesa hrvatskoga dramskoga pisma, ali i kao priključak na svijetla poglavlja hrvatske dramsko–kazališne povijesti, unutar koje dubrovačka dionica zasigurno zaprema nezaobilazno mjesto…”