Obrad Pavlović, autor romana Blagoslov demona i knjižničar Gradske biblioteke i čitaonice Kotor, povremeno objavljuje intervijue i eseje u dnevnom listu Vijesti, te preporučujemo vašoj pažnji esej o Tomislavu Marinkoviću, dobitniku nagrade Vasko Popa za 2012. godinu.
OBIČAN ŽIVOT PREMALO I PREVIŠE
Znan mi je pjesnik koji iz unaprijed dostignute vječnosti otkida nekoliko godina, da bi u njima ispisao stihove, obične u njihovoj veličanstvenosti.
Dok ponovo iščitavam stihove Tome Marinkovića opet mi se na neodredivoj, izlomljenoj liniji između svjesnog i nesvjesnog, uobličava pitanje: Koje to vrijeme živi pjesnik dok piše? Da li ga možemo naslutiti mi koji čitamo?
Jednostavno je odgovoriti „opštim mjestom“ da je Toma savremeni pjesnik, što je koliko tačno toliko i nedorečeno. Možda bi preciznije bilo reći da je on ovovremen, ali i svevremen, duboko ukorjenjen u prostor svog jezika. Čitanje Tomine poezije podsjetilo me je na pasus iz Tolkinovog „GOSPODARA PRSTENOVA“, koji navodim u cjelosti.
„Ne ti ne razumeš“ reče Gimli, „ nijedan patuljak ne bi mogao ostati nedirnut takvom lepotom, niko od Durinovog soja ne bi kopao u tim pećinama za kamenom ili rudom, ne da se dijamanti ili zlato mogu naći tamo. Da li vi sečete gajeve ucvalog drveća u proleće zbog drva za loženje? Ne mi bi smo kopali sa brižnom veštinom, udar po udar, mali iver od stene i ne više možda za ceo marljivi dan, - tako bismo mogli da radimo i kako godine prolaze mi bi otvorili nove puteve i prikazali daleke odaje koje su još mračne, opažene samo kao praznine iza pukotina u steni“
Riječi se u Tominoj poeziji upodobljuju jedna drugoj, da kao u Tolkinovim bajkovitim pasažima zasijaju potpuno novim sjajem. Čini se da su dugo i pažljivo birane, ali nad tim kao prosvjetljenje zablista promisao: nastali su ti stihovi u jednom dahu, kao što vječna vatra zemaljska u jednom trenu iznjedri nove oblike planinskih u reljefa.
Teško je govoriti o Tominoj poeziji a sačuvati se riječi koje je on sa lakoćom izbjegavao, gravirajući stihove:
„Na ulasku u park promače razbarušeni
Šarov očito „slobodnjak“
I pogleda me očima koje kazivahu
Nešto u ime iskrene tuge“
Ne može jednostavnije a ni poetskije. Jezik doveden do same granice izdržljivosti, gdje bi jedan dodati interpukcijski ili slovni znak potpuno razorio minucioznu građevinu, koje se elegantno odražava u vodi pjesme „SRNDAĆ NA POJILU“:
„ Lovili ga i ustrelili
Leži kao nasukan panj uz obalu
Ubrzano ga potom čamcem prebacuju
Tamo gde n ema čuvara, a ni lampi...“
Svaka, čak i neizgovorena riječ, na ovom svijetu ima svoj odjek. Pjesnik, Toma Marinković lovi odjeke neizgovorenih riječi u besanim usamljenostima, a one se polagano talože na unutrašnjoj strani intime, sazrijevajući u zaboravu iz kojeg nastaje "Običan život".
