Na 22. kotorskom festivalu pozorišta za djecu u okviru Čitaonice pod velikim drvetom u Gradskoj biblioteci i čitaonici u Kotoru održana je radionica kreativnog pisanja (2 – 5. jul 2014). Voditelj je bio pisac Uglješa Šajtinac. Pod sloganom Grad mog djetinjstva, grad iz moje mašte polaznici radionice dijelili su među sobom tajne svojih ideja sa ciljem da svako ponaosob izgradi i osvoji svoju priču, napiše je i oslobodi kroz čitanje i razgovor. U tome su uspjele:

Tara Ward–Šapat drveta (I nagrada), British international School, Arcadia Academy Year,

Ivana Sjeran, VII-4 –Bijeg od stvarnosti (II nagrada),OŠ Njegoš, Kotor;

JovanaKnežević, VII-3 –Marsovac u mojoj kući (III nagrada), OŠ Narodni herojSavo Ilić, Dobrota i

Ivana Lučev, VII-4 –Šetajući suncokret (III nagrada),OŠ Njegoš, Kotor.

Šapat drveta

 Jutros, kada sam izašla iz kuće, vidjela sam drvo murve kako se njiše lijevo-desno i kako mu lišće šuška,kao da pokušava nešto da mi šapne. Iznenada sam začula neki glas! Pogledala sam oko sebe, ali nije bilo nikoga .Okrenula sam se ka drvetu. Na njemu se odjednom stvorilo neobično lice!

Začudio me je promukl iglas:„Priđi bliže,djevojčice, neću ti ništa. Hoću da ti budem prijatelj.“

Prvo sam se uplašila ionda sam mu polako prišla. Započeli smo razgovor. Murva mi je došapnula: „Molim te, spasi moje drugare.Čula sam od žbunja da dolaze ljudi koji hoće da posijeku nevine borove iz obližnje šume.“

„Pa to je grozno“,rekla sam, „uradiću sve štomogu da ih spasеm.“

Otišla sam do glavnog radnika zaduženog za sječu. Objasnila sam mu da su i biljke živa bića i da imaju osjećanja, ali on je samo počeo da se smije, okrenuo mi leđa i otišao. Plačući sam otrčala do drveta da mu saopštim tužnu vijest. Jako se rastužilo. Međutim, ubrzo mu je sinula ideja. Sjetilo se da se na vrhu brda nalazi jedna stara tvrđava u kojoj je tajni prolaz. Tu leži kristalno srce!Samo onaj ko ima toplo srce može ga držati,a onaj ko ima ledeno srce, čim ga uzme, istopiće mu se led iz srca. Odmah sam krenula prema tvrđavi.

Dok sam se penjala uz brdo,srela sam vranu koja me je upitala:„ Gdjesito krenula, djevojčice?“

„Idem da spasеm nevine borove. Možeš li mi pokazati gdje je stara tvrđava u kojoj je kristalno srce?“,odgovorila sam.

„Dobro, pokazaću ti“, rekla je vrana. „Prati me!“

Poslije dugog hodanja, stigli smo do tvrđave.

Odjednom, začuo se strašan glas: „Ko tamo ide?!“

Trgla sam se od straha, a vrana je samo mirno sletjela. „Pa gdje si, druže?!“, nastavila je ona.

„O,vrano!“, čuo se sada tihi, piskavi glas. Iz žbuna je izašao miš.

„Izvinite što sam vas uplašio.Samo pravim ovaj zvuk kroz školjku da bih otjerao pohlepne ljude. A šta vi radite ovdje?“

„Idemo da spasemo nevine borove od ljudi. Možeš li nam pokazati gdje je kristalno srce?“, raspitivala se vrana.

„Mogu“,kazao je miš.

Odveo nas je kroz tajni prolaz u kome se nalazilo kristalno srcenapravljeno od rubina, boje svježih trešanja.Sijalo je kao sunce. Nisam mogla da vjerujem koliko je bilo lijepo... Ponijeli smo ga sa sobom i izašli iz tvrđave.

Odmah sam otišla do onog istog glavnog radnika: „Izvolite, čika radniče. Poklon od mene za Vas i izvinite što sam Vam ranije traćila vrijeme!“

Uzeo je kristalno srce, a ono mu je istopilo sav led iz srca.

            „Djevojčice,kad si mi dala ovo srce, otvorila si mi oči. I biljke su živa bića! Nećemoposjeći drveće“,uvjeravao me je.

Zatim sam ponovo otišlado murve...

„Hvala ti puno, djevojčice! I još samo da ti nešto kažem –probudi se,hajde, ustaj!“.

Odjednom sam se probudila i ugledala mamu kako me miluje po glavi.Kada sam se protegla, osjetila sam nešto tvrdo ispod jastuka.Bilo je to kristalno srce!Istrčala sam van i vidjela murvu kako se i dalje njiše lijevo-desno, vranu kako leti iznad mene i miša kako njuši školjku izašavši iz žbuna. Pogledala sam prema šumi i vidjela radnike koji napuštaju gradilište.

Da li je to sve bio san ili java?

 

Tara Ward (I nagrada)

British international School

Arcadia Academy

 

Bijeg od stvarnosti

 Tog jutra,kada sam se probudila,primijetila sam sunčeve zrake koji su se nježno i bezbrižno probijali kroz balkonska vrata moga stana. Budeći cio grad svojom svjetlošću, učinili su kosu jedne žene,koja je,naime,baš tada prolazila ispod moga balkona,zlatno žutom,nalik dukatu.Neobično užurbana,zlatokosa žena kretala se brzim i nesigurnim koracima.Pomalo zabrinutim glasom upitalame je: „Oprosti,znaš li koliko je sati?“. Odgovorila sam joj.Vidno smirenija nego što je bila,produžilajeka svom cilju,ali ovog puta mnogo mekšim i sigurnijim koracima,upućujući mi jedan iskreni osmijeh i klimajući glavom u znak zahvalnosti.Bila sam radoznala gdje toliko žuri,ali ne baš i toliko zainteresovana,te sam nastavila s čitanjem svoje omiljene knjige. To me je tog nervoznog jutra jedino opuštalo.Sunce je slalo svoje žute zrake kako bi mi osvijetlili strane uzbudljive knjige.One su se u velikoj brzini smjenjivale jedna za drugom,gurajući se da što prije završe svoju ulogu,a slova i riječi sklapali su rečenicekoje su stvorile meni omiljenu priču.Zadubljena u knjigu,nisam obratila pažnju na svoju ruku,koja je,zamahnuvši,oborila čašu soka.Prosuti sok od svježe iscijeđenje narandže polako se razlivao po podudok sam ja brzo otrčala po krpu.Kada sam se vratila,sok je, i dalje „povrijeđen“, ležao na podu,ali je bio prosušeniji.Mokrom krpom prešla sam preko fleke koja se pod malo većim pritiskomočistila.Sagla sam se. Neka čudna srebrna svjetlost bljesnulami je u oči.Kada sam bolje pogledala,primijetila sam da su to mali,metalni ključevi koje je sunce obasjavalo.Drhtavom rukom sam ih podigla i počela radoznalo razgledati. „Hm“,pomislila sam, „koja li vrata ovi ključići otključavaju?“.Prepuna mnogih pitanja na koje nisam znala odgovor,razgledala sam ih sa svih strana,ne bih li našla neki urezani znak,ili pak riječ koja bi mi bar malo pomogla da shvatim odakle su dospijeli ovi ključići.Prvo što mi je palo na pamet jeste da su komšinici koja živi iznad nas,igrom slučaja, pali ključevi stana,ili moždasandučeta.Međutim,ti ključići bilisu isuviše mali za vrata stana ili za sanduče u koje se ubacuju pisma.Bili su veličine nokta maloga prsta.Prolazili su dani, a ja sam zaboravila na njih. Smjestila sam ih u džep mog teksas šortsanadajući se da ću uskoro saznati čemu služe...

Istog popodneva izašla sam napolje sa društvom.Bila je to jedna standardna ekipica sa kojom sam često izlazila.Svi međusobno drugačiji,a opet tako slični.Svi u svojim problemima.Svako se trudio da bude interesantan,zanimljiv.Ovaj sa ovim,onaj sa onim… Dvoje su se izdvojili.Rečeno mi je da imaju da razgovaraju o svojim problemima.Kakvi problemi,vjerovatno nekoga ogovaraju… Ma koga briga! Uf,muka mi je!Svi se prave fini,svi igraju prljavo…Osjećajući neprijatnost,malo sam se izdvojila,uz izgovor da idem da potražim mamu zbog nečega.Šetajući sama, izgubila sam se.Dospijela sam u neku ulicu koju uopšte ne prepoznajem.Tanka,uska,jeziva uličica.Krenula sam trčati, uplašena i izbezumljena.Gubila sam se u tim krivinama i kamenim zidovima koji su neprestano sijali paniku i sve više meplašili.Takva, kao muva bez glave,naišla sam na jedanportal.Da,portal.Baš kao onaj iz crtanih filmova.Nevjerujući svojim očima,protrljala sam ih. Mislila sam da mi se samo čini.Ali,izgleda da je bilo stvarno!Približila sam mu se oprezno. Svojom svjetlošću je blještao u punom sjaju. Baš kao tek ispolirane cipele.I više… Gledajući u portalnekoliko minuta,željna pobjeći od dosadne realnosti,uskočila sam u njega.Nakon par sekundi tokom kojih ništa nisam mogla vidjeti,našla sam se ispred troja vratakoja su bila tako sićušna,veličine...Pa da,naravno! Brzo sam potegla rukom do džepa šortsa vjerujućida su ključićitu.I, na moju sreću,bili su tu.Sa sigurnošću da baš ti ključići otključavaju ova troja vrata,krenula sam da provjeravam.

Ne znajući koji ključ otključava koja vrata,isprobavala sam.Naravno, krenula sam od prvih vrata koja su bila zelene boje.Prvi ključić –ne.Drugi ključić – ne.Treći ključić… Ah,hvala Bogu.Treći ključić je otključavao ta vrata.Ruka mi se tresla,vjerovatno zbog nekog neobičnog straha.Ipak sam skupila hrabrosti da ih otključam.Otvorila sam vrata, ali nije se moglo ništa vidjeti.Baš ništa.Igrajući na sreću,ušla sam.I, gle čuda! Ispred mene pojavila se ogromna zelena bašta prepuna cvijeća, ali nekako neobična,prazna.Na sredini je stajao samo jedan crveni balon na topli zrak.Približivši mu se i dobro ga osmotrivši, uskočila sam u njega.U početku nisam imala predstavu kako se njime upravlja,ali ubrzo sam shvatila.Podigla sam se u nebo,i neko vrijeme sam mirno ‘krstarila’ kroz gomilu tih bijelih jastučića u različitim oblicima.Negdje je bio slon,negdje nosorog,a negdje… „O ne,šta je ono?“ –ugledavši mnoštvo crnila u daljini, pitala sam se šta to može biti.Kada su se malo bliže približili, shvatila sam da je to jato bijesnih ptica. Cijelo jato išlo je ka meni.Htjela sam da izbjegnem susret sa njima,ali kasno.Već su mi ptice zaklonile pogled i onemogućile kontrolu nad balonom.Kada su napokon otišle, samo sam se nadala da nisu probušile balon.I na moju sreću,nisu.Ali,kada sam se urazumila,osjetila sam kako sam o nešto udarila.Bilo je to ogromno brdo za koje sam se zakačila. „O ne,ovo ne valja!“ –pomislila sam i krajičkom oka ugledala paraglajder koji je takođebespomoćno stajao tu .Uz malo naprezanja,uzela sam ga,ušla u  njega i poletjela.

Bilo je prelijepo.Sve je izgledalo tako maleno,sićušno dok sam rukama hvatala djelove oblaka.Opet sam srela ptice koje me ovog puta nisu napale,vjerovatno zbog toga što više nisu bile onoliko bijesne. Malo zatim otvorio se isti onaj portal kroz koji sam sada, bez razmišljanja, opet prošla. Našla sam se ispred dvoja vrata i u rukama sam ovog puta držala samo dva ključića. Jedna vrata bila su plava,a druga bijela.Željna još avantura,još neobičnih stvari,krenula sam da otključavam plava vrata.I ovog puta iz prve sam pogodila ključić.Ušavši,obrela sam se u dubinama okeana.Ali,više nisam bila ljudsko biće.Postala sam sirena.Imala sam dugi,zeleni rep i krljušt.Bilo je divno i ništa nije slutilo na opasnost.Ali onda, iznad moje sreće nadvila se tama.Iza mene stvorilo se neko čudno stvorenje.Bila je to neka čudna mješavina hobotnice i ajkule.I bilo je žensko.I nešto poznato.Naravno! To je bila ona žena koja me je pitala znam li koliko je sati.Međutim, nekako drugačija.Nije imala zlatnu kosu, nego je njena kosa bila boje kafe.Htjelaje da me uhvatisvojim pipcima,ali sam se, na sreću, izmakla.Nisam znala šta da radim, pa sam se sklonila u olupine potonulog broda.Nadala sam se da me tamo neće pronaći.Ipak, nada je,izgleda, bila uzaludna. Brzo me je pronašla i uhvatila.Taman je krenula da me prinosi svojim ogromnim ustima sa ajkulinim zubima,ali ispred mene se opet stvorio portal.„Baš na vrijeme!“ – pomislila sam. Iskoprcavšise,oslobodila sam se i ujurila u portal.I ovog puta bilo je isto,samo što su umjesto dvoja,stajalajedna vrata i jedan ključić.Odlučna, krenula sam otključati vrata. Ali nije moglo. „Kako?! Ključić nije odgovarajući.Ali,on je jedini preostali“.Izgovorivši to,na mene su počeli padati milioni i milioni identičnih ključića. „Mora da je jedan od ovih odgovarajući“ –pomislila sam.I dobro sam mislila.Ali pitanje je bilo – koji?

Počela sam preturati,ali bezuspješno.Bila sam već spremna da odustanem.Ugledala sam jedankoji se neobičnošću izdvajao od ostalih.Bio je drugačiji,špicastiji.Podigla sam ga i… I uspjelo je, otvoila sam vrata. „Hvala Bogu!“.Nije me dočekala ni bašta,ni okean,većhokeјaški teren! Da,teren za hokej na ledu. „O, moj Bože“ –pomislila sam pomalo uzrujana,pitajući se šta ću ja ovdje.Ubrzo sam shvatila.Među neljudskim igračima,bila sam pak kojim su igrali.Na licima im se vidjela tako velika agresivnostda sam ovog puta bila uplašena.Igra je počela.Udarci su me sve više povrijeđivali.Zadavali mi modrice.Barem sam ja tako mislila.I evo... 1:0 za „Lacross-e“... 2:0... 3:0..., ali „Labradori“ su sada dali pogodak... 3:1... 3:2... i izjednačavaju sa 3:3 dok ja letim tamo-vamo.Nemilosrdne palice mi zadaju glavobolju.Ako je to uopšte moguće za jedan običan pak, 4:3 za „Lacross-e“...Samo još jedan pogodak za „Lacross-e“,i ovo je završeno.4:4,ipak.Ko li će dati pogodak, ko?Igrač „Lacross-а” kreće, cilja i gađa. Izgleda kao da ću uletjeti tačno u gol.Ali, ne.Golman brani i letim na drugu polovinu terena.Nespremni „Lacross-i“ primaju nenadani gol i gube utakmicu.„Labradori“ su pobijedili.Jedan iznervirani igrač „Lacross -a“me uzima i svom snagom pokušava da otkloni svoj bijes palicom gađajući pak u daljinu.Lupam o jedan zid,pa o drugi,treći,četvrti,upravo kad se u samoj sredini stvara portal koji me spašava.I vraća u dosadnu realnost...                                                                                       

                                                                                                                                                                                          Ivana Sjeran, VII-4  (II nagrada)                            

OŠ Njegoš, Kotor

 

Šetajući suncokret

 

Jednog divnog jutra, dok sam izlazila iz kuće, u bašti moje komšinice primijetila sam veliki rascvjetali suncokret jarko žute boje. Veselo se okretao ka suncu koje izlazi. Zastala sam. Sa velikom radoznalošću prišla sam mu, opipala sam ga I osjetila njegovu glatku površinu. Osjetila sam mu I miris. Takođe, primijetila sam I njegove mnogobrojne sjemenke pokraj listova, baš kao one koje kupujem u prodavnici. Laki povjetarac se njihao I primjećivala sam I druge stvari u svojoj okolini, ali u mojim mislima bio je suncokret…  Razmišljala sam o njegovoj lijepoj bojii o imenu sunco-kret, jer, naravno, on se okretao Suncu sa istoka ka zapadu. Kasnije sam primijetila kako se njegovo stablo isteže iz zemlje kao čovjek koji rano ustaje. Za tren, suncokret je bio na sasvim drugom mjestu. U mojoj glavi bila je zbrka?! Zar suncokret hoda! Svakog dana se pomjerao sa jedne strane na drugu. Jednom je došao i do mog prozora. Tad sam se baš uplašila!!!

Počela sam da istražujem. Potajno sam ga pratila. Konačno sam ga I uhvatila.  Iznenada sam ga upitala: „Zašto bježiš?“. Ne očekujući odgovor, uzdahnula sam. On je rekao: „Nemoj mi ništa učiniti, molim te!“.Ja sam bila u šoku.,,Bježim jerželim da živim…  Uskoro će jesen – znaš da nama tada dođe kraj!“. Ali, vi ste takve biljke, znate da samo živite toliko, zašto baš želiš da ostaneš živ?“, upitah ga ja. „Pa ja... ja  bih htio da upoznam svoju djecu, male suncokrete“, reče on. „Pa to jeste lijep I ozbiljan razlog.“ Razmišljala sam. Nekoliko godina dok se ovaj suncokret krio, nažalost, tada su drugi suncokreti umirali.

Od tada sam mnogo vremena potrošila pokušavajući da napravim mašinu koja bi mogla spasiti sve suncokrete. Sa velikim poteškoćama, ipak mi je uspjelo. Napravila sam mašinu koja obavija suncokret I uzima sve korisne sastojke. I tako suncokret ostaje živ barem još dvije - tri godine. Tako se ova mašina koristila I suncokreti su se iznova prerađivali. Takve mašine rasprostranile su se po cijelom svijetu. Meni je najvažnije bilo da suncokreti budu zadovoljni. Lako su mogli da žive samo malo duže,bili su sretniji jer su mogli da upoznaju svoju djecu. Upoznavali su I različite vremenske nepogode. Osjetili su oni I kišu, dobili prehladu od snijega, vidjeli šta je to jak povjetarac, ali su osjetili I radost susreta sa svojom djecom.

Kad bi suncokreti živjeli stalno, Zemlja bi bila žuta planeta, jača od Sunca…

Svi suncokreti ipak su mi bili veoma zahvalni, a i ja njima, jersu me podstakli da uradim nešto korisno I dobro zbog čega sam se osjećala vrlo zadovoljno. Uspjela sam da im maker na kratko, ali dovoljno za njihovu sreću, omogućim duži životni vijek.

Ivana Lučev, VII-4 (III nagrada)

OŠ Njegoš, Kotor

 

Marsovac u mojoj kući

 

Napolju sunce sija. Opojni mirisi ulaze u moj dom a razne ptice cvrkuću mi pod prozorom. Ustajem lagano iz krevet a I odlazim u kuhinju da nešto prezalogajim. Sjedam sam da doručkujem. Odjednom se čulo nekakakvo šuškanje, mrmljanje, tutkanje, ni sama ne znam kako to da opišem. Moram priznati da me je bilo I malo strah pošto nikog nije bilo kod kuće. Promislila sam I odlučila da moram da se suočim sa time. Pogledala sam u ostavu kuhinje. Tamo ničeg nije bilo. Zatim sam pogledala u frižider. Kad tamo –neko čudovište nalik budevi. Bilo je debelo, zeleno, sa tri dlake na glavi. Ubrzo sam ga upitala ko je ustvari on I zašto je u mojoj kući. Odgovorio mi je da je on Marsovac Fijufićko i da je došao na Zemlju da vidi kako ovdje ljudi žive.  Međutim, kada je htio da ode kući, pokvario mu se svemirski brod I zamolio me je da ostane kod meneu kući do sutra ujutro, jer, ako ga novinari ili televizija uhvate, odvešće ga na istraživanja I nikada se neće vratiti kući.Takođe, izvinio mi se zato što me je prepao I pojeo mi sve iz frižidera. Sažalila sam se I dozvolila mu da ostane kod mene. Da ste samo mogli da vidite kako slatko izgleda I slatko priča, prosto se ne možeš naljutiti na njega!

Vrijeme sa njim brzo je teklo. Ispričao mi je razne priče sa Marsa, njihove običaje, kulturu I pričao mi je o svojoj porodici. Taman što je otišao da uzme društvenu igru domine, ispao mu je šlag po podu. Svuda ga je bilo, ali mi se nismo osvrtali na to već smo nastavili da se igramo…

Došlo je vrijeme da Fijufićko ode kući. Na vratima moje kuće stajao je svemirski brod, a u njemu mali Marsovci. Fijufićko mi je za uspomenu napisao svoj broj telefona I očupao jednu dlaku sa glave. Sa suzama u očima izljubila sam ga I izgrlila ga. Potom je ušao u svemirski brod I odletio.

Odjednom sam se trgla I čula mamine riječi: „Jovana, budi se, zakasnićeš u školu“. Nisam znala je li to bila java ili san? Otišla sam do kuhinje po čašu vode, a tamo još veće čudo –na podu bio je šlag… Tek tada mi baš ništa nije bilo jasno!

Jovana Knežević, VII-3 (III nagrada)

OŠ  Narodni heroj Savo Ilić,  Dobrota