Uspavanka za Vuka Ničijeg

Ksenija Popović

 Evo šta o svom romanu kaže sama autorka, Ksenija Popović:

O čemu “priča” Vaš novi roman?

„Uspavanka za Vuka Ničijeg“ je roman o tri mlada života čije se sudbine preplijeću u domu za djecu bez roditeljskog staranja. Od doma je, zapravo, i počela ideja romana. Jednog sam dana s nekim analizirala pojam roditeljstva, način na koji stil roditeljstva – pogotovo majki – oblikuje karakter i cjelokupnu budućnost svakog djeteta. Priča se odatle preusmjerila na odnose majka-kćerka, pa sam zaključila da poznajem kćerke čije majke vole da sve drže pod kontrolom, kao i kćerke nemarnih majki; kćerke narcisoidnih majki, kćerke zapuštenih majki i kćerke majki kojih više nema. Jedino koga nijesam poznavala su kćerke ili sinovi majki koje su otišle i nikad se više nijesu okrenule. Zapitala sam se kako li je to boraviti u koži nekoga ko ne zna čiji je, ko odrasta sa sviješću da svi oni zakoni prirode o kojima toliko slušamo, koji tjeraju majke da vole svoju djecu, ovoga puta nijesu važili.

Ko su glavni likovi u romanu?

Glavni lik u romanu, Klara, je jedne Nove godine osvanula ispred policijske stanice, stara svega dan ili dva, dok je Vukova majka bila neuporedivo surovija u napuštanju. Ne znaju čiji su, ni odakle su, ni kakve gene nose, ni kakve bolesti nose, ali su odrasli tako da ih niko, nikad nije pomilovao, niti im uputio lijepu riječ. Svaki trenutak sreće, koliko god ona bila mala ili obična, platili su debelo, ali su i nakon toga nastavili da se bore protiv života koji im je predodređen socijalnim statusom nahočadi, jer su osjećali da, uprkos neuspjehu koji se od njih očekivao, vrijede i zaslužuju nešto više.

Kada je nastala ideja za roman i koliko je bilo potrebno da ugleda svjetlost dana?

Ideja o romanu se rodila davno, odmah nakon objavljivanja „Dječaka iz vode“, ali je dugo trebalo da ona sazri i dobije oblik u kojem je otišla publici. Kad sam počela da pišem, činilo mi se da nikad ne mogu stvoriti likove koje ću voljeti onoliko koliko sam voljela Andreja i Minu, a desilo se sasvim suprotno – Vuka volim toliko, da čak i sad kad je roman napisan, stalno tražim izgovore da se još malo družim s njim. Prosto nijesam spremna da se rastanem od njega, pa trenutno to izbjegavam tako što sama prevodim roman na engleski.

Kako naše čitateljke mogu doći do svog primjerka knjige?

Knjiga se već nalazi u distribuciji i može se kupiti u Gradskoj knjižari u Podgorici, a uskoro će biti dostupna i u zemljama regiona (Srbija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska). Kada završim prevod biće plasirana i na Englesko govorno područje.